U potrazi za smislom...Traganje

to će biti slikovito....Eto odlučila se malo poigrati i vidjeti kako sam prolazila kroz pubertet uz blog ovih 4-5 godina
Ovo je onaj mjesec kad sam počela pisati blog negdje oko 13-14 godina.
Imala sam blog koji nikako nemogu obrisati molila sam blog.hr da ga obriše ali ništa. Na njemu su svi moji podaci od adrese do broja mobitela a sve bih dala da to mogu maknuti.


Druga slika :nakon pola godine i tada je počela ovisnost o blogu


Treća slika je opet negdje nakon pola godine...u vrijeme maškara još uvijek crvene kose pa mogu predpostaviti kad je to bilo.


A sad godinu dana nakon


Pola godine nakon

Mjesec dana nakon

Dva mjeseca do tri mjeseca nakon nove maškare


Zatim sljedi šišanje i put na posao znaći ovo ljeto


I prije mjesec dva


I zadnja prije tjedan dana s ponosnih sedamnajst i kusur godina


Ozbiljno, blog mi je pomogao dok sam bila u pubertetu a pomaže mi i sad, ljudi mi daju savjete upoznajem nove ljude, a najvažnije od svega negdje se ispušem i upoznam sebe i sjetim se nekih starih trenutaka mada sam mjenjala nekoliko blogova neke stvari nikad nisam obrisala :)

Eto ovaj put nešto malo ozbiljnija tema. Odnosno točnije puno ozbiljnija tema.
Mater mi je bila u svom selu nakon već dosta godina i došla je s brdo novih informacija. Upoznala je novu ujnu, i čula da su tri moje rodice umrle u dobi od 18-25 godina. Zašto je ovo zadnje važno skontat će te upravo sad.
Umrle su od raka na jajniku. A simptomi su im bili neki poput onih koje ja imam.
Što je moju majku još više uplašilo je to da mi je to imala i tetka ali hvala bogu izvukla se, i rekla je očito je to genetski.
Prvo sam ju smirila i rekla da je sa mnom sve u redu, i onda smo nastavili o njima dalje pričati. Priče su strano potresne. I ok mama ode i sad ja krenem razmišljati. Zašto sam joj uopće lagala mogla sam joj reći da još nije sve u redu da još nisam dobila kako treba da još imam te neke probleme oko ovog-onog da ne zamaram mušku stranu.
I počela sam razmišljati jebote. Znaći sve tri su skontale da imaju rak od dobi 17 godina ko što je sad meni. I sve tri više nisu na ovom svijetu.
Patile su se a saznale su sasvim slučajno. Jedna je imala prometnu pa su skužili da ima rak, jedna je bila na običnom pregledu kod ginekogloga pa je skontala, a za ovu treću ne znam. Znam još da je i mamina tetka od tog umrla.
Cijelu tu noć nisam zaspala, jednostavno nisam mogla. Motale su mi se svakakve priče po glavi. Zamišljala sam sebe kako sam otišla na pregled i čekala sve to i rekli su mi nalazi su negativni, dobro si. I bila sam radosna ali u tom trenu slika se preokrenila rekli su nalazi su pozitivni. I onda sam tu još malo ostala.
Mislila sam kako ću sad to reći majci, kako a da se ne uplaši kako da ne bude tužna. Mislila sam kako ću reći prijateljima, ne mogu samo reči e ljudi ja imam rak.
I znaći još uvijek stojim u bolnici i razmišljam o drugima kako će im biti. Hoće li sad biti drugačiji. Dali je uopće potrebno i reći.
I pukne me nešto, a što je samnom.
Što ja sama mislim o tome. i mislim i mislim. Bilo mi je teško u tim trenutcima ubijena vlastitim mislila o tome. Nije to bilo negativno, dapače bilo je sretno, ali baš to što je bilo sve super i ostale krefeke da ne nabrajam su me uplašile. Ja sam uvijek pozitivna ali ne mogu protiv toga ne mogu mislila sam. I onda sam oko 5 nekom tehnikom zaspala. Probudila sam se u 7 i 40 i skoro zakasnila u školu. I sjednem sama u zadnju klupu i razmišljam dalje, odmor ja sam sa prijateljima al sam jednostavno daleko od njih.
Mislim se kako ću otići na taj pregled, što će biti kako ću reagirati?
I onda odlučim jebe mi se idem i gotovo.
E a onda novo pitanje. A kad će to biti? Odlučila sam da idem vidjeti imam li ga ili nemam za dva tjedna sigurna sam da ću do tad biti spremna.
I cijelo to jutro mi je prošlo u kurcu, zabijena u tim nekim mislima tješeći samu sebe da jednostavno ne mislim unaprijed kad vidim onda ću misliti. Ili ću se čak smijati. Al ugl i zovu me da idem kod konja i ja kažem ne da mi se moram učiti i onda kažem ustvari eto me. Sjetila sam se onog osjećaja u burumu i naravno tako je bilo od dva do 8 navečer sam bila skroz zaboravila na to . I eto me doma i priča se vratila. Znam ja da ću ja sutra biti opet normalna, ali trebala sam se negdje ispuhati.
I za kraj još neznam oću li ići ili neću ići na pregled a jedino što me tješi je to da moja mama misli da je sve u redu. U suprotnom ona bi bila toliko u tim brigama da ja to nebih podnjela otišla bi odma samo kako bi joj dokazala da se ne treba brinuti. A ovako se još mogu psihički pripremiti.

Eto ljudi uživajte a ostalo na ovu temu dolazi tek za dva tri tjedna.....

Kao što najavih u prošlom postu da idem na javno predavanje ''Buddhinim stopama'' i otišla sam. Predavanje je začudo bilo na tvrđavi i ja sam to jedva skontala. Mislim znam da su samo tamo muzeji al što ćeš ipak je čudna lokacija. Predavanje je bilo maloprije znaći u 7 navečer. Došla sam gore na tvrđavu i ušla u muzej i imala sam što i vidjeti bilo je prazno praktično sam samo ja došla. Bio je jedan novinar ''Zadarskog lista'' i taj engleski budist i ostala njegova ekipa.
Ok nije mi smetalo, je razočarala sam se ito tako i u svoje prijatelje koji su mi u zadnji tren otkazali al ne neš posebno nego mi je bilo u kurcu kaže ona meni (nevažno tko) kaže ja nemogu ići idem kod zubara zatim ovdje ali bi mogli oko 7 u juga na kavu. Pa mislim ono u 7 predavanje a nemože na predavanje a može na kavu. alo curo logika.
Znam da bi se uvrijedila da ovo pročita al jbg istina.
Da nastavimo o tom predavanju. Znaći bilo nas dvoje (ne brojeći onih 3-4 njegovih prijatelja) i krenili smo. Prvo je počeo objašnjavati što je i tko je to Buddha, zatim se bazirao većinom na djelu -sreći, tuzi jadu i ostalim šemama....
A sve u svemu bilo je zanimljivo, al najgore mi je bilo se vratit kući. S tvrđave nigdje niš nije osvjetljeno sama sam nevidim ni noge svoje oko mene samo se čuje jeka nekog psa. Laje li ga laje mislila sam svakakve neke čudne stvari i nakon 15 min tog hodanja u mraku i tami prvi znak svijetlosti i pogledala sam prema nebu i rekla hvala ti Bože a i tebi Buddho i normalno krenila kući. Znam da ovaj kraj zvuči debilno al jbg bilo me strah jer ipak se bojim pasa a kako je tamo mir nema auta i onda taj lavež pasa kad je odjekivao izgledalo je kao da je sa svake moje strane pa sam malo strahovala al opet morala sam doći kući niš mi drugo nije preostalo.

Uživajte

Ok već danima i danima imam neki čudan osjećaj.
Ne znam, previše razmišljam o nekim stvarima, bojim se nekih svojih jakih želja. Mislim, ne znam kako da objasnim. Inaće sam naučila da ono što naumim napravim al moje žljele ili ciljevi nikad nisu bili poput ovog.
I sad polako pričajući i realizirajući neke planove u glavi shvaćam da je to šansa 50/50. A to mi se ne sviđa. Nevolim i nisam naučila da sumnjam u nešto što naumim. Jer nikad nije bilo nekih podpitanja, nikad nisam sumnjala i što ja znam što. Uvijek je bilo to je to to ću napraviti i tako će biti . A sad sad ne znam jedno je toliko nevjerojatno, prvi put i skupo. Neznam nisam naučila da mislim o novcu a tu mi je i više nego potreban i to ne neka mala svota novca i sama ta rečenica svota novca me uništava, jer idem kako bi izbacila materijalno iz sebe a to će biti jedino moguće ako nakupim to materijalno. Ma što ja pišem kad nitko neće ovo moći razumjeti.
Bokte ne mogu vjerovati, baš čudan osjećaj kad znaš da ti sudbina nije u tvojim rukama. Mislim ja znam da ću ići ali nisam nikad rekla kad. A Prije dva mjeseca sam već odredila vrijeme i počela se raspitivati i ipak nije to lagano kako sam mislila. Ne, ne plašim se ja nečeg teškog ni najmanje to je normalno nisam ni mislila da će bit lagano al. Ma nemogu reči kad nitko ne razumije. Ni ja sama. ....

A eto malo da se odmaknem od toga idem sa svojim debilizmom.

Suze su se stapale s kišom i kotrljale se niz lice. Progutala je ogromnu knedlu u grlu i prešla cestu.
Što ja tu radim? Zašto sam tu? Postavljala si je stotine pitanja na koje nije znala odgovor.
Sjela je na klupu, da baš onu klupu na kojoj je provela veći dio svoje mladosti.
Osjećala je bol toliko jaku i toliko odurnu da je imala osjećaj kao da će joj se svi organi pretvoriti u suze kao da je bodu stotine i stotine bodeža. Pogledala je ljuljačku koju vjetar nemilosrdno gura gore dolje i opet čuje onaj zvuk ne podmazane ljulje. Zvuk koji je obožavala. Vidi njega i vidi sebe pored njega vidi ovu večer samo godinu prije.
Znaš što rekao je ,a ona je rekla što , sjećaš se noći prije tjedan dana onda kad si skoro umrla.
Da, sjećam se, sjećam se kako si ti bio pokraj mene kad sam se probudila. Još mi nije jasno kako sam se izvukla. Da trebala si biti mrtva.
Molim, imala je iznenađen pogled, pogled pun straha. Čemu sad to, ne razumijem te.
Shvatit ćeš jednom kad bude vrijeme. Zagrlio ju je svom snagom i rekao volim te. Volim te više od ičega na ovom svijetu. Imaj na umu da uvijek trebaš biti ovako vedra i sretna uvijek, a ja ću te paziti i gledati i nikad te neću napustit ali moraš biti sretna u suprotnom ništa ne vrijedi.
Ne razumijem, ponavljala je riječi i osjetila je njegove suze kako se tope s njenim licem.
A onda je samo nestao, nekom magijom čuo se njegov glas nemoj plakati budi sretna ovo sve je za nas, za tebe.
Volim te, ponavljala se jeka sve tiše i tiše. Kao prašina je nestao iz njenih ruku.
Uplašena i u neznanju, u strahu, i nevjerojatnom događaju pobjegla je glavom bez obzira trčala je ulicama jecajuči i misleći ovo je neki trik, ali nije bio i tako je prošla točno godina dana.
I eto je prvi put nakon toga je izašla van.
Sjedi na klupi i ponavlja riječi. Ne razumijem, još ne razumijem.
Ne razumijem, vrtila je film svega što su pričali i o čemu su pričali vrtijela je film prča o kojima su pričali i napokon je shvatila.
Ali to je ne moguće, ali to je ne moguće.


Nemam pojma mislila sam da sam pjesnički nastrojena ali očito nisam...neznam te neke sitnice su sad tu pa dok ne složim dva i dva neće se maknuti...
Prvi put takav osjećaj i moram ga riješiti još večeras....
Btw: sutra idem na javno predavanje Buddhinim stopama na tvrđavu pa budem pisala o tome malo. A i sigurna sam da ću ove neke misli još večeras posložiti ili zaključati u neki prostor i ne otvarati ih sve dok ne bude vrijeme.

Uživajte

Ok priznajem nisam baš puno razmišljala o ovome. Nekoliko mi je ljudi predložilo da pročitam knjigu Emocionalna inteligencija od Daniel Golemana. Naravno pročitala sam je i opet su mi to predlagali. Ok pročitala sam knjigu i naravno u puno puno puno stvari sam se našla i sama, ali nisam shvaćala što s tim ljudi meni žele reći. Sve dok danas na kavi nisam shvatila da sam emocionalno inteligentna. Ja sama to sebi ne bi rekla al ako su mi danas to na kavi rekli i mnogi prije su mi predlagali da čitam tu knjigu i da se tim pozabavim. I tek danas shvaćam da sam ja jedna od ''takvih''.
Nije da se hvalim ni najmanje, al opet možda i ovaj dio i ovo malo otkriće pronalazi još jednu ''puzlu'' mene.
BTW....
Našla sam jedan interesantan članak na jednom portalu pa vam ga prosljeđujem. I nadam se da ste i vi barem malo emocionalno osviješteni.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
Autor: www.covermagazin.com


Još davno su cinici govorili kako visina kvocijenta inteligencije (IQ) govori samo koliki ćete kvocijent inteligencije postići na budućim testovima IQ-a, a da sa uspjehom i zadovoljstvom u životu i nema baš mnogo veze.

Zbog toga se pojavila nova mjera – emocionalna inteligencija (EQ).

Jednostavno rečeno emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i najvažnije koliku oni ulogu imaju u donošenju odluka.



Koncept EQ pojavio se 1990. godine kada su psiholozi John Mayer i Peter Salovey objavili tekst pod nazivom „Emotivna inteligencija“, a svoju svjetsku afirmaciju doživio je 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio svoj best seller s istim naslovom.

Za razliku od IQ-a, okružuje nas mnoštvo dokaza kako visoki EQ uglavnom jamči uspjeh, bilo privatno ili poslovno. Emocionalno inteligentna osoba neće se lako zbuniti, rijetko žali za svojim odlukama ili postupcima, te se vrlo dobro nosi sa stresom. Ona prihvaća izazove i ne slama se pod pritiskom, samo-ograničavajuća je, ali ima visoko samopouzdanje i zna prepoznati svoje vrijednosti. Uglavnom je zdravija i više zadovoljna životom.

Najvažnije od svega je da za razliku od IQ-a koji je definiran rođenjem, EQ se može razvijati, može se raditi na njegovom povećanju bez obzira na godine.

Za razliku od IQ-a EQ je i teže mjeriti. Ipak, znanstvenici su razvili nekoliko načina mjerenja, a najpoznatiji je razvio Reuven Bar-On, izraelski psiholog.

On definira slijedeće kriterije:

Intrapersonalna skala – Govori kako osoba vidi sebe i koliko je kompetentna identificirati različite emocije u isto vrijeme. Ova kategorija također mjeri samopouzdanje, samosvjesnost i neovisnost osobe.

Interpersonalna skala –Odnosi se na odnos osobe s drugim osobama prema dvije najvažnije stvari:

1. Empatija – sposobnost osobe da osjeti tuđe emocije

2. Društvena odgovornost – svijest o doprinosu za opće dobro

Interpersonalni odnosi – Oni mjere sposobnost osobe da kreira i zadrži obostrano zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima, s velikom dozom intimnosti i iskrenosti. Tu se cijene osobine poput razumijevanja tuđih problema i situacije, fleksibilnost i tolerancija.

Skala upravljanja stresom – Pokazuje koliko je neka osoba dobra u toleriranju stresa i kontroliranju impulzivnih reakcija.

Skala raspoloženja – Emocionalno inteligentni ljudi su sretniji i optimističnijeg pogleda, jer se dobro nose s negativnim osjećajima.

Naravno, ljudi su nepredvidivi i teško je potpuno zavladati svojim osjećajima, ali to ne znači da ne biste trebali pokušati.

Kako povećati emocionalnu inteligenciju?!

1 – Naučite prepoznati osjećaje

Stalno sami sebi pojašnjavajte svoje osjećaje. Često se zapitajte „kako se osjećam?“, a ako osjećate čitav niz različitih emocija, razlučite ih i rangirajte ih. Ali nikad ih nemojte preuveličavati, ali ni minimalizirati.

2 – Preuzmite odgovornost za svoje osjećaje

Nemojte tražiti vanjska objašnjenja za ono što osjećate ili stalno sebe prikazivati kao žrtvu. Prepoznajte što osjećate i pokušajte razumjeti zbog čega to osjećate.

3 – Predvidite svoje osjećaje

Naučite unaprijed predvidjeti kako ćete reagirati nakon određenog događaja ili akcije. Izbjegavajte raditi stvari koje će inspirirati negativne osjećaje.

4 – Pitajte druge kako se osjećaju

Ne možete znati kako se netko osjeća ako ga ne pitate osim ako imate izrazito razvijenu empatiju. U svakom slučaju, morate ih prvo razumjeti da biste mogli suosjećati s njima. Slušajte ih pažljivo bez predrasuda.

5 – Budite manje osjetljivi

Ako netko kaže nešto s čim se ne slažete, nemojte se odmah povlačiti ili napadati. Ovakve reakcije govore samo kako se ne možete nositi s kriticizmom. Umjesto toga, zahvalite na iskrenosti i usredotočite se na vrijednost njihovih komentara.

6 – Probleme sagledajte cjelovito

Kada vam se nešto loše dogodi i mislite kako propada cijeli svijet, razmislite o tome koliko je vaš problem zaista ozbiljan. Koliko će on važnosti imati za 10 godina? Deset mjeseci? Deset tjedana? Deset minuta?

TEST EMOCIONALNE INTELIGENCIJE – EQ

Iskreno odgovorite na slijedećih 10 pitanja sa da ili ne.

Možete li jasno izraziti svoje osjećaje u najjednostavnijoj rečenici – „Osjećam…“?
Možete li prepoznati različite osjećaje?
Jeste li emotivno neovisni o drugima?
Možete li prepoznati zbog čega se osjećate tako kako se osjećate?
Možete li uvijek kontrolirati svoje ponašanje?
Jeste li sposobni zaboraviti pogreške i ostaviti iza sebe ono za čim žalite?
Jeste li zadovoljni sa svojim postignućima?
Iskorištavate li svoje potencijale?
Misle li drugi kako imate visoko mišljenje o sebi?
Prihvaćate li sebe takvima kakvi jeste?
Emocionalno inteligentni ljudi će odgovoriti s „DA“ na 8 do 10 pitanja. Vi?

Nego htjela sam pisati o ne ćemu drugom, al sad je gotovo, al ima dana.

Kao što većina zna ja sam volonter u udruzi Grabarije to je udruga za terapijsko i rekreacijsko jahanje.
Samo mjesto je nekako nadahnuto mirno i sjetno. Ne poznam ni jednu osobu kojoj cijeli dan tamo nije bio savršen. Sam ulazak u Burum učini na tvom licu neki bolesni smješak koji se ne miče s lica sve dok ne izađeš iz Buruma.
Neka slike govore svoje...




















Priroda i konji, djeca na kojoj vidiš napredak dok dolaze iznova iz dana u dan.
Djeca koja prije nisu imala jak stisak, nisu mogli toliko ispraviti leđa, nisu samostalno mogli stojati. Gledaš se i diviš napretku. Iako su samo na konjima.
Diviš se kad prolaziš pored zgrade i vidiš presretno lice djeteta koje je oduševljeno jahanjem i jedva čeka sljedeći put i prepričava ti sve što je radio i kako je jašio i slušaš ga bezobzira što si bila pored njega kad je jašio. I jedva čekaš da vidiš sljedeći put kad sjede na konja onaj predivni i nevini smiješak. I iskre sreće što pršte kad te pogleda tim svojim predivnim očima.
Ne znam kako bi provodila dane da nisam volonter. Mislim da mi ni sjedenje na kavi i uživancija na nekim svirkama nije kao odlazak u Burum.

Neznam to je neko mjesto koje u tebi pronađe svu sreću i sve o ćemu razmišljaš je ta sreća i tvoj osmjeh je toliko iskren.

Prvo što su nam rekli na preznetaciji državne mature je ''Ovo je naša prva prezentacija državne mature i odabrali smo vašu školu iz razloga jer ste vi kroz 3 godine bili najbolji na nacionalnim ispitima. '' Iako ja mislim da su i oni bili željni malo medijske pozornosti jer je naša škola ovih dana bila u centru jer smo štrajkali zbog vručine. No ugl.
Ok prezentacija je počela tako što su skupili trećaše koji su upisali četverogodišnju školu i na projektoru nam dali sažetak iz knjige koju smo dobili, a knjiga se zove Usuret državnoj maturi.

Govorili su nam kako nije važno gdje smo rođeni ni u koju smo školu išli i da svi smo jednaki i da imamo ista prava. Tu sam već kipila od pitanja ali nastavila sam slušati.
Državna matura je jako dobro prihvaćena u Hrvatskoj i svi visokoobrazovni fakulteti su je prihvatili odnosno 94 % dok je prve godine u Sloveniji kad se uvela prihvaćena samo 3 %. a to je bilo prije 14 godina.
Na nama je da uz maturu za fakultet koji hoćemo prođemo još i fizički motorički rad ako to fax traži a uz to moramo položiti i izborni predmet koji traže.
Onda su lagano krenuli na TOUR DE MATAOUR
I slikovito objasnili baš kao i na ovoj slici

Tu sam pukla više nisam mogla izdržati a da ne postavim pitanja.
Kao prvo mi znaći maturu pišemo kada nam je škola?
Gledaj rekla je nisi dobro razumila prijava ispita je 1.2 ispit iz izbornih predmeta su veljaća i svibanj ali kako ćete pisati nešto što se još uči jedino će te pisati eseje iz engleskog i hrvatskog.
A tu se nadovezalo kako ćemo mi pisati izborne predmete kada nam je svima po gimnazijskom programu a ja idem u stručnu?
Odgovor mi je bio da ćemo imati dodatnu nastavu iz hrvatskog, matematike i engleskog na godinu.
Tada sam pitala a što je s izbornim predmetima kako ću ja npr meni treba psihologija kako ću ja stići uz normalnu nastavu koju isto jedva stižem, uz dodatnu nastavu učiti još 600 ili koliko više stranice psihologije za ispit? Odgovori je bio imati će te dodatnu nastavu iz izbornih predmeta koje odaberete.
Znaći ja ću uz normalnu nastavu, dodatnu nastavu imati još jednu dodatnu nastavu a na dan imam minimalno 6 sati školskih znaći sada ću provesti ako ne i više od 8 sati u školi kako bi uspjela zadovoljiti standard državne mature.
Nisam sigurna ni jesam li dobila odgovor na to pitanje ili ne.
Ali sva ta prezentacija se svodila u mojim očima i očima onih oko mene da smo mi bez mature nitko i ništa. Nećemo biti u tom registru koji će se stvoriti onoga dana kada mi budemo pisali državnu maturu.
Zatim sam pitala a ovdje u knjizi piše da imamo pravo pasti dva puta i ponavljati ispit besplatno. Znaći li to da više nemožemo ili moramo platiti i koliko?
Da ako padnete više od dva puta sljedeći put morate platiti.
A koliko bi to koštalo?
Neznam valjda kao i svaki drugi prijamni.
Ok od toga sam prešla a što je s ovim ovdje u knjizi piše da imamo dvije godine da se odlučimo. Znaći ja sam sad balavo djete koje nezna što će. Škola završila pauzirat ću jednu godinu malo biti vamo malo tamo i imam 22 godine i otrijeznim se i shvatim da bi trebala na faks što onda ja to ne mogu jer su moje dvije godine prošle.
A neznam ja sam pitala može li žena od 45 godina polagati maturu oni su rekli da ( i sad je tu ona nešto smuljala da ja nisam razumila) i na tom sam pitanju bila zakinuta.
Zatim je rekla da je ova generacija prije nas otkazala maturu ali da će njima ako ne upadnu ove godine na godinu isto biti državna matura tako da im je sasvim svejedno.
I rekli su najvažnije od svega više nema VEZA.
Ok stojim ja tu s još milijarde pitanja ali nakupilo se ljudi s pitanjima i jednostavno sam morala stati i pustiti drugima priliku.
Neka pitanja koje su ostali postavili već bila odgovorena u knjizi pa sam se jednostavno isključila prezentacija je završila a ja sam praktično ostala jednako zbunjena kao i prije ali puno više uplašena. Jer kako mi se ćini od te dodatne nastave neće biti ništa mi ćemo pisati po gimazijskom programu 80 % nas neće proći probat ćemo još jednom odtat će 50 % i gdje ćemo, a gdje drugdje nego u zavod za zapošljavanje kao i više od pola hrvatske i moliti Boga da dobijemo neki posao i uspijemo se barem na malo odmakniti od roditeljskog doma.
Rekla sam sebi probat ću još kod voditelja saznati odgovore na neka pitanja jer ovo sve je zbunjujuće. Prezentacija u kojoj se radi o našem životu sažeta je u jedan školski sat od 45 minuta.
NIje da kažem da je bila loša, ali brate tako nešto trebalo je trajati brem dva sata jer u tih 45 minuta mi smo samo postali više zubnjeniji i bome uplašeniji.
I za kraj još neke stvari moja generacija je zakinuta za mnogo toga.
Npr. mi prošle godine ni nismo pisali nacionalne ispite, ne dobivamo besplatne knjige ni nemamo besplatan prijevoz. Znaći kupujemo knjige i nemamo ih kasnije kome prodati jer ova generacija ispod nas dobiva sve besplatno. I prijevoz besplatni ,biti će bolje upoznati već sada s maturom i već sada će početi s višim obrazovanjem što se tiće osnovnih predmeta.
Dok se nama tek sada kaže da ćemo maturu uspjeti položiti ako ne izostajemo iz škole i pišemo redovito zadaću (koji ni nemamo).
Dobro je slažem se da je knjiga puna pitanja i objašnjenja ali ti su odgovori praktično polovni.
I za kraj piše da strukovne škole NEMORAJU polagati državnu maturu ako neće onda će položiti onu školsku kao što se i do sada radilo ali s tim neće moći na faks jer neće biti u središnjem ili kakvom već registru. Njima je kao da nisu ni išli u školu.
Znaći praktično ispada da se isti tren možeš ispisati iz škole jer će ti opet sve doći na isto i kad završiš to prije cjenjeno četverogodišnje školovanje.

Za sve te svoje neke pokuse i pokušaje u ulazak u EU igraju se našim životima.

Ok ne znam odakle da krenem, možda da kažem da sam malo izmjenila blog i nakon neke duže stanke nastavila pisat.
Dobila sam knjigu koja je puna slika i dobrih tema. Najviše mi se svidio dio u kojem je India i najdraže riječi ću podjeliti s vama
'' Takva je India, mislio sam. Nije mudra, ali je šokantna. Nije učiteljica nego provokatorica. Neće te pozdraviti dobrodošlicom nego će te inficirati, razboljeti, spetljati za novac, izvući svu materiju iz tebe i onda ti pokazati zašto je sve to napravila.
Učinila sam mnogo dobrih stvari izvukla pola od ciljeva koje sam trebala napraviti od prošle godine od devetog mjeseca do ove godine do 9 mjeseca. Ove godine imam 220 ciljeva kojima pomažem najviše svom duhu a zatim i ostalim ljudima koje znam i koje neznam. Pokušavam izgraditi duhovni život, ali ipak sama riječ se čini toliko nevjerojatnom a tako laganom a opet je teška.
Ali što je, je trudim se.
Na samom početku imala sam jako dobru tehniku napisala sam na papirić jednu od stvari koje sam htjela tjekom godine napraviti i tako svih 220 stvari i svaki dan sam ih polako izvlačila ali je to nakon 3 mjeseca zaboravljeno jučer pogledvši u bilježnicu i stvaljajući kvačice na izvršene stvari bila sam oduševljena mada i nesvijesno učinila sam što sam htjela.

Di sam, što sam ?
Evo ovako bila sam na relaciji Crikvenica, Novi Vinodolski, Selce i u svom gradu.
Trenutno sam u svom gradu i nikad dosadno.
Radila sam kao spremaćica u jednom privatnom hotelu iliti vili s 5 katova.
I nikad više kod njih. Na godinu valjda u Makarsku.
Trenutno provodim vrijeme dosta kreativno i mirno. Idem kod konja tamo provedem većinu dana. Čistim konje, jašem konje, čistim štalu. Zatim provodim dosta vremena izvan kuće s psom Lunom, izlazim s prijateljima. Jednostavno uživam u prirodi kojom sam okružena u svom malom gradu.

Smatram da sam na neku šemu.....
Ovo ljeto i cijela ova godina su me učinile bogatom znanjem. Na to mislim da sam shvatila funkcioniranje svijeta i ljudi, upoznala mnogo stranaca i hrvata, s nekima ostala u kontaktu, gledala nove vjere i njihova ponašanja,
shvatila što želim (barem jednu stvar koju želim), pokušala se osamostaliti (ali piši propalo). Naučila kasati i galopirati.
Mogu se pohvaliti da sam dobila novu malu malu prijateljicu, a najljepši je osjećaj imati prijateljicu od 7 godina.

Također, bila još jednom se vidjela sa stricem. Oduševljenje i trans nisam mogla skriti danima. Iako je on bio samo jedan dan i sutra otišao ja sam bila zadovoljna pričali smo i pričali i pričali. Upoznala sam po priči ameriku i rodbinu s kojom nisam u kontaktu. Dobila jako ljep dar od srca a to je mali privjesak na konja.

I nakraju shvatila već što sam znala
BOGATA SAM.
Ne materijalno nego duhovno.